'Da bi novo moglo naći svoje mjesto, najprije nas mora potaknuti da vidimo ono postojeće…[1]'

Razgrnuvši teške kožne zavjese, ušli smo u krajolik sjećanja – arheološku dvoranu, vjerojatno najfascinantniji prostor ‘muzeja kontemplacije’ - Zumthorove Kolumbe. Slojeve dvije tisuće godina povijesti obuhvaćamo jednim pogledom: rimske kuće s nadograđenom franačkom apsidom, karolinška dvoranska crkva  iz 9. stoljeća, trobrodna romanička crkva iz 11. stoljeća, nadograđivana do 13. stoljeća i konačno ostaci peterobrodne gotičke crkve sv. Kolumbe iz 1500. godine, čiji parametar određuje onaj nove muzejske građevine. Između ostataka zidova, svodova, pilastara nagomilane su baze, kapiteli, nadgrobne ploče, rimske spolije. Pomišljam pritom na ruševine grčkog hrama u Selinuntu, gdje su kao divovskom rukom bačeni na gomilu kapiteli, baze, trupovi, slomljeni arhitravi. Dok se selinuntske ruine doživljavaju u oštrim kontrastima svjetla i sjene u žarkom sicilijanskom pleinairu, kölnske se ruševine percipiraju u sumračnom prostoru u koji se tek probijaju trake magičnog svjetla.

Iza ove arhitekture, od koje zastaje dah, a koja tako prirodno i samorazumljivo osvaja svoje mjesto, stoje godine rada na projektiranju, eksperimentima, propitivanju zamisli modelima velikog mjerila, te konačno i na produkciji posve novog proizvoda, tzv. ‘Kolumba – opeke’. Od 1992. godine su kustosi kölnskog dijecezanskog muzeja razvijali ideju ‘muzeja kontemplacije’ i testirali je na brojnim izložbama. Nadbiskupija je zatim 1996. raspisala natječaj za novu muzejsku zgradu na lokaciji gotičke crkve sv. Kolumbe (kršćanske mučenice iz rimskog doba), srušene u savezničkom bombardiranju krajem 2. svjetskog rata, kao, uostalom, i cijela srednjovjekovna jezgra Kölna. Zadatak definiran natječajem bio je krajnje složen i zahtjevan: očuvati i pokazati ostatke gotičke crkve kao i drugih arheoloških ostataka, uz to integrirati kapelu ‘Madona u ruševinama’ Gottfrieda Böhma s kraja četrdesetih, 1957. proširenu kapelom ‘Sv. sakrament’, te projektirati izložbene prostore muzeja. Godine 1997. Peter Zumthor je dobio natječaj, a 2001. bili su završeni izvedbeni planovi; sama izvedba je, međutim, potrajala šest godina.

 Nastao je muzej koji je sve ono što razvikani muzeji ‘putujućih zvijezda’ nisu. Tu su u prvom planu izlošci i njihova senzibilna, promišljena prezentacija, a ne branding na sajmu taštine arhitekata i kapitala. Tu je svaki cm² promišljen i svrhovit, a nema ni traga lažne raskoši ‘progresivnih’, megalomanskih formi i konstrukcija bez pravog opravdanja. Ovaj muzej je vrlo daleko od senzacija Bilbaoa, Musée des confluances ili Akron muzeja.

 Tema Kolumbe je kontinuitet – graditi dalje na temelju postojećeg, kao što je to u prošlosti često bio slučaj – podsjetimo na splitsku katedralu, nastalu od rimskog carskog mauzoleja, na katedralu u Siracusi, ugrađenu u grčki hram. Da bi postigao prirodno i gotovo bešavno srastanje starog i novog, Zumthor je iznašao posve nov proizvod – opeku neobičnog formata: 54x21,5x4 cm da bi se lakše prilagodio postojećim gotičkim fragmentima. I siva boja opeka s nijansama plavog, crvenog i žutog (proizvedenih u jednoj danskoj ciglani) odabrana je da bi što vidljivijima učinila ostatke stare gotičke crkve. Meka tekstura fasada sa širokim svijetlim fugama lice je monolitnih, 60 cm debelih ciglenih zidova, koji umjesto dilatacija imaju više vrlo uskih, nevidljivih otvora. Kroz zidove (od šuplje cigle) prolazi sustav cijevi s vodom temperature od 18 do 20 stupnjeva, pri čemu se koristi toplina zemlje. Ni u Kolumbi, kao ni u kupalištu Vals ni u Kunsthausu u Bregenzu, nema nikakvih vidljivih znakova kućne tehnike, pa je tako dovod zraka riješen uskim kontinuiranim fugama između podova i stropova. Sve je tu i sve funkcionira, ali zahvaljujući kompleksnom procesu projektiranja ništa ne smeta glavnoj svrsi – kontemplativnoj komunikaciji između recipijenata i umjetnina.

 Sama promenade architecturale započet će u uskom, visokom pretprostoru, području prijelaza između javnosti grada i poluprivatnosti muzeja koje nas vodi u svjetlom preplavljeno predvorje, čija slobodna ploha tlocrta meandrira između zatvorenih jezgri. Mogućnosti daljnjeg kretanja su višestruke – u vrt, ustvari gaj bagremova, u arheološku dvoranu ili uskim stubama između zidova prema izložbenim prostorima. Vrt koji predstavlja sjećanje na nekadašnje groblje uz crkvu oblikovan je kao krajolik blago valovitih formi, iz čije pošljunčane površine rastu skupine bagremova. Sadnju stabala je arhitekt vrlo pažljivo nadgledao. Svakako je postigao da ovaj mali komad Arkadije na neki iracionalan način djeluje na naša čula stvarajući ugođaj sretne smirenosti. Vrt, ograđen zidovima izrađenim od vidljivog betona, nalik na zidove kapele „Brat Klaus“ u nedalekom Wachendorfu, preuzima ulogu filtera prema neposrednom, prilično banalnom gradskom okolišu. Ti slojeviti zidovi nisu jedina poveznica s kapelom; ležeći akt na mramornom postolju, jedini umjetnički eksponat u vrtu, rad je Hansa Josephsohna, autora brončanog poprsja brata Klausa.

Tijek parcoursa vodi nas u samo srce građevine – arheološku dvoranu u kojoj je arhitekt komplicirani zadatak integracije povijesnih slojeva riješio naoko jednostavno, prekrivanjem čitavog areala jedinstvenim stropom. Činjenica da se i kapelica Gottfrieda Böhma našla pod zajedničkim krovom izazvalo je poneku kritiku, premda takvo rješenje djeluje posve samorazumljivo, gotovo kao jedino moguće. Arheološke iskopine trebaju, da bi se sačuvale, vanjske atmosferske prilike. Iz te potrebe proizlazi ideja koja nosi cijeli projekt – ideja šupljikavog ziđa. Razmacima između opeka formirano je na stotine točkastih izvora svjetla. Realna potreba donijela je apstraktnu kvalitetu. Svjetlo koje ulazi kroz zidnu čipku mijenja prostor ovisno o satu, danu, godišnjem dobu. Nenadane trake svjetla čas će osvijetliti rimski svod, čas gotičku triforu ili vitraje na Böhmovoj kapelici; mogućnosti različitih doživljaja prostora gotovo su beskonačne. Takav tretman zida bitno pridonosi prepoznatljivosti i neponovljivosti Kolumbe. Zumthorove riječi: ‘Novo nas mora potaknuti da bolje vidimo postojeće’[2] lako možemo primijeniti na promenadni most iznad iskopina. Taj most od egzotičnog drva padouk isijava toplinu i vatru svog porijekla – materijal je tu zaista ‘zablistao i zazvučao’[3]. Rukohvat blago zakrivljenog profila poziva nas da zastanemo, naslonimo se na njega i pomnije posvetimo svijetu nagomilanih vremenskih slojeva ispod nas. I tu, kao i u Valsu, Zumthor želi djelovati na sva naša čula pa i na sluh zvučnom instalacijom ‘Pigeon sounding’ umjetnika Billa Fontane. Promenadni most vodi k nekadašnjoj sakristiji, jedinom ostatku stare crkve izvan perimetra nove zgrade. Iznad ondje pokopanih ljudskih ostataka nađenih za vrijeme arheoloških radova postavljena je skulptura Richarda Serre ‘The Drowned and the Saved’, čiji je naziv preuzet od naslova jedne knjige talijanskog književnika Prima Levija o problematici Auschwitza.

 Dramatični ritam kretanja odvest će nas iz sumračja dvorane u blještavo svjetlo predvorja, pa zatim opet u prigušeno svjetlo uskih stuba, poput onih u tvrđama, koje nas napokon vode u muzejske prostore. Koncept arhitekture i postava potpuno se prožimaju, međusobno se podupirući. Arhitektura je tu zaista ‘… senzibilna posuda za ritmove koraka, koncentraciju rada, za tišinu sna’. [4]Izložbeni prostori (svaki je postav izložba koja se periodično mijenja, budući da muzej posjeduje 14.000 izložaka), građeni iznad i uz arheološku dvoranu, zauzimaju prvi i drugi kat zgrade. Postoji, doduše, još i instalacijska međuetaža koja posjetiteljima ostaje nevidljiva.

 Prostori prvog kata koji ostaju bez prirodnog svjetla također meandriraju oko čvrstih zatvorenih jezgri stubišta, liftova i ‘kabineta’ - prostora manje visine (za intimnije izloške manjeg formata), odvojenih niskim pragom od glavnog prostora. Na drugome katu ‘kabineti’ dobivaju i dodatnu funkciju prelaznog prostora prema ‘tornjevima’, najvišim dijelovima građevine u kojima su smješteni osobito zahtjevni eksponati. Različite visine prostora formiraju siluetu građevine, koja će ponekog možda podsjetiti na arhitekturu tvrđava. To bi bio ponešto površni dojam, budući da je vanjska pojavnost razvijena iz struktura i značenja pojedinih izložbenih prostora.

 U dijelu drugoga kata, iznad arheološke dvorane, napušten je princip meandra u korist Frankovog principa tlocrta kao ‘trga i puta’. S centralnog ‘trga’ tu se ulazi u ‘kuće’ kabineta i tornjeva. Na toj je razini napuštena hermetičnost i uspostavljena je veza s vanjskim svijetom grada. Veliki ekrani prozora od poda do stropa, bez unutrašnjih okvira, pravi su otoci svjetla koje ublažavaju ručno obojene svilene zavjese, iste kao i u haldensteinskom arhitektovu domu. Približimo li se potpuno staklenoj plohi bez početka i kraja, na čas ćemo imati osjećaj hoda uz rub ponora, ali ova arhitektura i želi i uspijeva djelovati na naša čula i osjećaje, jer za Zumthora je projektiranje: ‘…stalna međuigra osjećaja i razuma’.[5]

Supostavljanje blještavih i prigušenih, visokih i niskih prostora odgovara supostavljanju eksponata – povijesni sakralni objekti postavljeni su uz suvremena djela od pop-arta do konceptualizma. Primjerice, Warholove slike s motivom križa stoje uz drvenu figuru Krista iz 16. stoljeća.

Velika tema Kolumbe je svjetlo, umjetno, a prije svega prirodno te njegovo djelovanje na transformaciju materijala u smislu njihovog poetskog potencijala. Svjetlo koje se reflektira na poliranom teracu pretvara podove u ‘vodeno zrcalo’ u kojem se eksponati odražavaju i tako na drugi način još jednom djeluju. Sasvim drugačije je umireno, difuzno svjetlo u tornjevima, koje ulazi kroz visoke prozorske trake od pjeskarenog stakla, što dovodi do kontrasta u odnosu na fluidnost centralnih prostora. Dakle: ‘Pojedinosti određuju formalni ritam, finu zakonomjernost zgrade’[6]. Ta fina zakonomjernost slijeda sivih prostora različitog tonaliteta dva puta je prekinuta: crninom riznice i crvenilom biblioteke. U ta dva prostora stupamo u još neposredniji odnos s arhitekturom, a reakcija naših osjetila još je intenzivnija. Riznica je, poput kutije za nakit, potpuno obložena crnim baršunom te zajedno s podom od crnog teraca predstavlja crnu kutiju – laternu magicu, iz koje blješte zlato i srebro relikvijara, monstranci i kaleža. U smislu jedinstvenosti opusa biblioteka je srodna sa Stube[7] u Haldensteinu. Dok je Stube potpuno obložena svijetlim javorovim furnirom, u biblioteci je to tamnocrveni mahagoni. Furnirani paneli stavljeni su u takav međusobni odnos da nastaje savršen, ali ujedno i prirodan ornament. Svojom toplom teksturom, policama i naslonjačima, koje bismo prije smjestili u kućni salon nego u javni prostor, biblioteka pruža najveću mjeru privatnosti. Topli tonalitet mahagonija podsjeća na ishodište naše promenade, crveni most koji linijom munje prolazi iznad iskopina sumračne dvorane osvijetljene tek ‘zvijezdama’ praznina zidnog platna. Jedinstvo čitavog ovog složenog bogatstava čini arhitekturu koja je senzacionalna, ali ne i senzacionalistička.